Luka Purić (Hodošan, 10. listopada 1881. – Graz, 1. prosinca 1914.)
- svećenik i pisac, hrvatski narodni preporoditelj Međimurja -
Dr. Stjepan Hranjec o Luki - Biografija Luke Purića - O Luki iz pera Tome Blažeke - Fotografije 1999. godine (Ivan B.) - Fotografije 2011. godine (Ivan B./Ivana K.)
U Hodošanu je 10. listopada obilježena 130. obljetnica rođenja Luke Purića. U 8,30 sati u Kapeli svetog Ivana Nepomuka Svetu misu služio je župnik župe Sveti Juraj u Trnju vlč. Darko Kelemenić. Misi su biti nazočni brojni vjernici, gosti iz Matice hrvatske: predsjednik Ogranka Čakovec Stjepan Hranjec i članovi Vera Zemunić, Franjo Martinez i Tomo Blažeka, učenici OŠ Hodošan predvođeni svojim učiteljima i ravnateljem. O životu i radu velikog Hodošančana, Međimurca i Hrvata govorio je prof. dr. sc. Stjepan Hranjec. Nakon Mise vjernici i učenici stali su uz spomen ploče postavljene 8. prosinca 1999. godine na spomen 85. obljetnice smrti tog istaknutog kulturnog i prosvjetnog djelatnika. Uz program učenika položeni su vijenci i upaljene svijeće. Samom činu polaganja vijenca bili su nazočni i predsjednik Skupštine Međimurske županije Petar Novački, donačelnik Općine Donji Kraljevec Kristijan Baranašić, preloški župnik preč. Antun Hoblaj, gradonačelnik Preloga Dragutin Glavina te rodbina Luke Purića. Spomenimo i ostale: za vrijeme Misnog slavlja tekstove čitala Ana Zrna. Tijekom programa kod spomen ploče pjevao je dječji zbor pod vodstvom učiteljice Marije Novak, a učiteljica Sandra Premuš - Lepen pripremila je učenice - recitatorke Karmelu Vadlja i Anu Zrna. Brigu oko protokola i organizacije preuzeo je ravnatelj OŠ Hodošan Ivan Barić.
Program obilježavanja:
8,30 - Sveta misa - vodi je župnik Darko Kelemenić
- sudjelovali učenici i žitelji - vjernici Hodošana
- tijekom Mise o Luki Puriću govorio je prof. dr. sc. Stjepan Hranjec
9,00 - himna (zbor Osnovne škole Hodošan)
9,01 - polaganje vijenca i paljenje svijeća
9,05 - kratki program:
- recitacija
- priča o postavljanju spomenika - Tomo Blažeka
- recitacija
Luka Purić, hrvatski buditelj Međimurja
Sudbina je nekih ljudi u svome narodu da budu njegovi lučonoše i stjegonoše. Osobito u prijelomnim trenutcima toga naroda ili jednoga njegova dijela, kako je to bilo upravo s Međimurjem početkom 20.stoljeća. Među te ljude od značaja spada, uz bok dr.Ivanu Novaku i Luka Puric rodom iz Hodošana (Fodošana), upravo na današnji dan, 10. listopada 1881., šrigovski i belički "plebanuš". Premda je prerano napustio ovaj svijet, u 33-oj godini, ovaj svećenik svojim je djelovanjem, pogotovu pisanjem, bio nacionalnim preporoditeljem, kome je jedino nadahnuće bilo hrvatsko Međimurje. Posljedica toga su, pored članaka i pjesama, četiri knjižice vrlo znakovitih naslova: Kako je našoj hrvatskoj braći u Medjumurju / Put k slobodi i sreći / Živila Hrvatska! Napried u Medjumurje i O ljubavi Domovine, Ban Jelačić i godina 1848.
Osobito se među tim naslovima izdvaja druga knjiga, Put k slobodi i sreći (1904.) koja predstavlja njegov gospodarski i nacionalni program za Međimurje. Znakovito je što je započinje stihovima: "Medjumurje, zavičaju mili, Divna grano stabla hrvatskoga, Ljubavlju te svaki sin tvoj krili, Sa milinja presretan je svoga." Polazište svemu, piše Purić, upravo je sloboda, ona je "kći božja, nju je sam Bog dao svakom čovjeku kad mu je život dao." A pritom on misli i na političku a i na gospodarsku slobodu. "Narod", kaže Purić, "najviše može ubiti gospodarska nesloboda, gospodarsko ropstvo. Ako mi, Medjumurci kao i drugi ne budemo svoji i samostalni na svojoj zemlji i u svojoj kući, ako nam gospodarstva oslabe, ako u siromaštvo i bijedu padne narod, ako se preda u vlast mađarskim bankama, mađarskim lihvarima i trgovcem onda nam je kucnuo zadnji čas".
Kolike li svevremenosti ovih riječi – aktualnih upravo u ovo naše vrijeme!
Zato s pravom zaključuje: "Organizacija svih međimurskih Hrvata, sloga i jedinstvo u svakom narodnom poduzeću, u svakoj borbi - to je onaj jedini i pravi put k našoj željenoj i dugo očekivanoj sreći i slobodi zlatnoj!» Da bi se to postiglo Purić rješenje vidi u nizu žurnih zahvata u međimurskom tadašnjem životu. Najprije, on zagovara osnivanje obiteljskih seljačkih zadruga koje bi omogućavale stanovitu racionalnost i gospodarsku stabilnost, ali i kreditne zadruge pomoću kojih bi se međimurski seljak iščupao iz ralja nemilosrdnih lihvara. Ali, da bi se to postiglo, Purić vidi u trima važnim pretpostavkama - političkom osvješćivanju, znanju, to jest obrazovanju i slobodnim izborima, u kojima se ne će događati kako ironično pjeva u jednoj pjesmi:
Evo, braćo, izbora na vrati,
Već iz Pešte idu kandidati,
Da glasove opet kupe vaše
Za rakiju, vino i gulaše.Na koncu, svoju knjižicu Purić ipak zaključuje ovako: "Promatrajući sa svake strane stanje međimurskog puka, ipak sam došao do neoborivog osvjedočenja da je još jaka naša narodna snaga, da nismo izgubljeni, da si moremo pomoći. Tražio sam, našao i eto, pokazao pravi i sigurni put k sreći i slobodi".
Međimurski svećenik Luka Purić svojim je ukupnim djelom pokazao koja je i kakva dužnost svakoga sina u svome narodu, već početkom 20. stoljeća potvrdio se kao preporoditelj hrvatskoga Međimurja, svećenik koji je, kao domoljub i pjesnik, pozivao na buđenje nacionalne svijesti kao pretpostavke za svekoliku slobodu svojih sunarodnjaka.
Nažalost, taj njegov čin, to njegovo djelo ostalo je i do danas u našoj široj percepciji gotovo posve nepoznato. A to Luka Purić nikako nije zaslužio. Zato mi svi ovdje skupljeni, makar simbolično, ovom gestom – Svetom misom i prigodnom svečanošću, želimo i trebamo vratiti dug jednoj plameno domoljubnoj duši koja je ,eto, sanjala o slobodnom Međimurju
Prof. dr. sc S. Hranjec, predsjednik Ogranka MH Čakovec
Luka Purić rodio se u Hodošanu, u župi Sveti Juraj u Trnju, 10. listopada 1881. godine. U svojoj obitelji, bio je najstariji od petero braće i tri sestre. Obitelj Purić bila je ugledna i za tadašnje prilike jedna od imućnijih, te su svoje sinove, Luku i Blaža, odlučili školovati. Već u pučkoj školi, svetojurski župnik Juraj Pecek, zapazio je izrazitu nadarenost Purića, te mu pomogao da se upiše na gimnaziju u Keszthelyu. Za vrijeme školovanja u Keszthelyu, bio je najbolji đak. Nakon mature, upisao je Teološki fakultet u Zagrebu. Tijekom sjemeništa i bogoslovije u Zagrebu, počelo je izrazitije kucati Purićevo veliko srce za hrvatsku zemlju – Međimurje. Svjestan da je potreban svom narodu u Međimurju, 1905. godine uspijeva dobiti mjesto u Štrigovi, gdje ostaje do 1911., odakle odlazi za župnika u Belicu. Početkom I. svjetskog rata, Purić je među prvima unovačen kao vojni svećenik. Iz rata se ubrzo vraća u Belicu teško narušena zdravlja, i odlazi u bolnicu u Grazu u kojoj umire 1. prosinca 1914. U Grazu je pokopan 3. prosinca 1914. godine. Purić je cijeli svoj kratki život posvetio borbi, riječju i perom, za svoj narod u Međimurju. Na žalost, njegovi posmrtni ostaci nikad nisu vraćeni u Međimurje.
Početkom 20. stoljeća, na društvenu i političku scenu stupa međimurska hrvatska inteligencija (Luka Purić, Ivan Novak, Vinko Žganec) s idejom borbe za nacionalno oslobođenje i priključenje nacionalnoj matičnoj zemlji, Hrvatskoj. U dramatičnim prilikama po završetku I. svjetskog rata izbila je «Međimurska revolucija» koja je završila vojnim pohodom hrvatskih dragovoljaca te oslobođenjem i priključenjem Međimurja Kraljevini SHS na Badnjak 1918. Svoj kratki život, Luka Purić posvetio je Međimurju. Međimurski klub bogoslova osnovao je u zagrebačkom sjemeništu, sa željom da pokaže budućim mladim duhovnicima kako će pomagati svom narodu u Međimurju. Često je pisao u varaždinskim novinama Naše pravice, a ti članci potakli su narodnjake u saboru da traže pripojenje Međimurja Hrvatskoj.
Purić se istaknuo sa svojim radom na kulturnom i prosvjetnom polju. Uvijek je isticao važnost i značaj domoljublja, kao i ljudi koji su se borili za Međimurje (Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i dr.). Zaslužan je i za širenje katoličke štampe, za rad s mladima i djecom – priređuju nabožne i šaljive igrokaze koji su lijepo prihvaćeni od ljudi.
Luka Purić, još kao student teologije, odazvao se pozivu Društva hrvatskih književnika za otvaranjem pučkih knjižnica i provodi inicijativu otvaranja pučkih knjižnica širom Međimurja, pružajući na taj način otpor mađarizaciji. Luku Purića možemo smatrati prvakom osnivanja knjižnica u Međimurju, a postoje podaci da je bio i veliki darovatelj i sakupljač knjiga za te knjižnice (Hodošan, Orehovica, Kotoriba, Prelog, Vidovec, Donji Kraljevec, Donja Dubrava i Goričan).
Luka Purić, želeći unaprijediti gospodarstvo u Međimurju, preveo je s mađarskog na hrvatski, pravila zadruge tipa Raiffeisen i pretpostavlja se da je osnovao prvu zadrugu u Belici.
Još za vrijeme studija u Zagrebu, Purić je objavio feljton "Slika (kip) Medjumurja u sadašnjosti", u listu Naše pravice. Feljton je objavljen u prva četiri broja, a kasnije je nadopunjen i objavljen kao zasebna knjiga, pod naslovom "Kako je našoj hrvatskoj braći u Medjumurju?". Oštro se protivi mađarizaciji, iskorjenjivanju hrvatskog jezika, smatrajući da je pripojenje Međimurja Hrvatskoj nužno i neophodno. U predgovoru knjizi obraća se svom narodu: „Evo Vam male knjižice, da ju čitate, Vi i djeca Vaša. Neka ova knjižica bude iskra ljubavi za Vašu majku Hrvatsku, koja iskra neka tinja u srcu Vašem i Vaše djece do desetog koljena. Bog Vas čuvao i branio! Rodoljub (potpis)“
Purić na jedan posve jedinstven način pristupa analizi vrijednosti i značaju očuvanja materinskoga, hrvatskog jezika. Takav pristup vrijednostima materinjeg jezika - slikovit, sugestivan, emotivan – nalazimo kod Kukuljevića, Preradovića i Štoosa, književnika, koji su također materinskom hrvatskom jeziku pridavali veliku nacionalnu, ali i ljudsku vrijednost.
U 5. broju Naših pravica izlazio je novi Purićev feljton "Put k slobodi i sreći", s podnaslovom "Razgovor s medjumurskim Hrvatima", dok je u 36. broju započeo izlaziti njegov treći feljton "Živila Hrvatska! Napried u Medjumurje!", a feljton pod naslovom "O ljubavi domovine", počeo je izlaziti 1905. godine također u Našim previcama, ali samo početak, kasnije je feljton tiskan u knjizi "O ljubavi domovine. Ban Jelačić i godina 1848."
U svojim djelima Luka Purić želio je poručiti i dati snagu međimurskim Hrvatima da ustraju u borbi za očuvanje materinskoga jezika i priključenja Međimurja Hrvatskoj. On kao veliki vizionar, romantik, idealist i učitelj, želi prije svega doći do rješenja koje će dati kvalitetniji položaj Međimurju na političkom, prosvjetnom i gospodarskom polju.
Osim ovih knjiga, Purić piše raznolike članke i domoljubne pjesme, koje s ljubavlju i oduševljenjem slave Međimurje i međimurske Hrvate. Svaka je njegova pjesma oda i himna Međimurju, hrvatskom jeziku i hrvatskoj materi, a objavljivane su najčešće u Katoličkom listu, Našim pravicama, Riječkim novinama i sl...
Podataka o životu i radu Luke Purića možemo iščitati iz nekrologa koji je objavljen 17. prosinca 1914. u Katoličkom listu. Iz tog članka doznajemo da je Luka Purić bio izrazito nadaren i oštrouman, te da je konstantno pratio sva suvremena zbivanja koja su bila povezana s bogoslovljem, kulturom i socijalnom tematikom. O Luki Puriću pisao je i profesor Ljubomir Kuntarić (Požega, 21. rujna 1898. – Požega, 18. kolovoza 1988.) koji je u čakovečkoj učiteljskoj školi radio od 1923. do 1941. godine, i posvetio se istraživanju političke i kulturne povijesti Međimurja. U Varaždinskim novostima, (broj 143.) 1941. godine objavio je članak Luka Purić, borac za očuvanja hrvatstva Međimurja.
U Čakovcu je profesor Kuntarić pokrenuo 1935. godine Vjesnik međimurskih zadrugara (15. ožujka), i već u prvom broju Stanko Ovčar, zadrugar iz Belice, napisao je najvjerojatnije na poticaj profesora Kuntarića, članak "Moje uspomene na Luku Purića". Također u rukopisu profesora Kuntarića nailazimo na podatak, da je mladi svećenik, Luka Purić, preveo s mađarskog na hrvatski jezik Pravila zadruge Rajfajzenova tipa, sa željom da se i u Međimurju osnuju nezavisne zadruge koje bi ekonomski ojačale seljaštvoDjela
O ljubavi domovine. Ban Jelačić i godina 1848., 1905.
Kako je našoj hrvatskoj braći u Medjumurju
Put k slobodi i sreći
Živila Hrvatska! Napried u Medjumurje!
Literatura:
1. Bartolić, Z. Sjevernohrvatske teme: studije i rasprave: Luka Purić - međimursko pitanje i hrvatski pokret međimurskih Hrvata. Zagreb : Naklada Dr. Feletar, 2001.
2. Kuntarić, Lj. Bilješke o prilikama u katoličkom pokretu poslije 1918.g.(rukopisna građa)
Tomo Blažeka (uz 130. obljetnicu rođenja Luke Purića)
Hrvatski narodni preporoditelj Međimurja pisac i svećenik Luka Purić rođen je 10. listopada 1881. godine u Hodošanu, a umro je u 33. g
U knjizi „Sjeverno hrvatske teme VI.- Hrvatski narodni pokret međimurskih Hrvata" 2001. godine prof. dr.sc. Zvonimir Bartolić napisao je: „Niti danas, osamdeset i pet ljeta nakon Purićeve prerane smrti, nije o njemu moguće govoriti bez podrhtavanja u glasu, bez gorčine i žala, što mu je sudba odredila tako kratak zemaljski hod, odvojivši ga u 33. godini od života, nakon časa kada je međimurskim Hrvatima bio možda najpotrebniji. Budući da je tako, i budući da je za većinu Hrvata još uvijek ostao nepoznat, upravo zato i danas većina postavlja pitanje: Tko je bio taj skroman zagrebački bogoslov, štrigovski kapelan i belički župnik? Tko je bio taj Purić, jedno od najoštrijih, ali i istodobno i najsuptilnijih hrvatskih književnih i političkih pera, politički esejist par excelence, veliki učitelj međimurskih Hrvata, ranga jednog Antuna Radića.
Purić je bio u prvom redu čovjek književnih vokacija, a možda čak i nesvjestan tih svojih vrijednosti. Imao je nešto u sebi što resi najveće umove i najveće idealiste i romantičare, nepokolebljivost i vjeru u ono za što se zalagao - na srcu mu je bio Hortus Croatiae, Hrvatski cvijetnjak- na srcu mu je bio njegov rodni kraj, ponižen, uvrijeđen, obezglavljen, prava slika zemaljske suzne doline. No, Purić je bio jači od svega toga zla u kojemu se koncem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća nalazilo Međimurje. On je bio domoljub i pjesnik, nešto poput Matoša, ali pjesnik kojemu je jedina pjesnička inspiracija bilo Međimurje: hrvatsko Međimurje! Cijeloga života maštao je o oslobođenju međimurskih Hrvata. Još godine 1905. zapisao je u svojoj knjizi „0 ljubavi domovine" svoj pjesnički moto: „Sretne li Hrvatske kad vas jednom ugleda probuđene, osviještene i slobodne." Naprama Međimurju odnosio se kao mati naprama neizlječivo bolesnom djetetu: volio ga to više što je ćutio da je bolesnije. Rezultat su te njegovo gotovo hipertrofirane ljubavi tri knjižice političkih eseja i jedna povijesna pripovijest: Kako je našoj hrvatskoj braći u Medjumurju, Put k slobodi i sreći, Živila Hrvatska!, Napried u Medjumurje! i O ljubavi domovine, Ban Jelačić i godina 1848. Osim toga, napisao je veliko mnoštvo članaka o stanju u Međimurju u „Našim pravicama" i „Katoličkom listu" , a također i mnoštvo domoljubnih pjesama nadahnutim Međimurjem. Sve to ne samo da je pseudonimom napisano, bez i najmanjeg traga. U prigodi 85. obljetnice smrti 8. prosinca 1999. godine Matica hrvatska Ogranak Čakovec podigla mu je u Hodošanu spomen ploču, a ove godine sa Župom Sv. Juraj u Trnju i Osnovnom školom Hodošan prigodnom svečanošću obilježila se 130. obljetnica rođenja ovog znamenitog, ali danas manje znanog Hrvatskog narodnog preporoditelja Međimurja, pisca i svećenika i borca za oslobođenje Međimurja od Mađara.
Nekoliko fotografija s otkrivanja ploče 8. prosinca 1999. godine - snimio Ivan Barić
Misu je služio vlč. Darko Kelemenić, a na orguljama ju je pratio tadašnji kantor Vladimir Sinković. Svečanom činu su bili nazočni tadašnji predsjednik MH Ogranka Čakovec prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić, tajnik Franjo Marciuš, zatim autor reljefnog portreta na spomen ploči - akademski kipar prof. dr. sc. Josip Grgčević, Mihael Bićak, prof. dr. Dragutin Feletar i Đuro Ružić. Govor je održao i tadašnji predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Hodošana Andrija Ilijaš. Proslavu je osmislio i vodio tadašnji ravnatelj OŠ Hodošan Ivan Barić.
