|
|
|
Školska 1947./48. godina - Uvodne stranice Spomenice |
|
|
Uvod - Od 1918. – 1941. - Mađarska okupacija - Oslobođenje
Povijest osnovne škole u Sv. Jurju u Trnju Selo Sv. Juraj u Trnju nalazi se u Donjem Međimurju, 4,5 km sjeverno od kotarskog mjesta Preloga. Samo selo je dosta maleno, jer ima samo 46 kućnih brojeva s 275 stanovnika. Nalazi se na glavnoj cesti koja spaja Čakovec sa mađarskom granicom na rijeci Muri kod mjesta Letine (Letenye, op.raw.). Kroz selo prolazi također cesta koja ide od juga prema sjeveru, tj. od Preloga preko Palinovca, Turčišća, Domašinca i Dekanovca na Muru. Oko 1,3 km nalazi se željeznička stanica Čehovec na pruzi koja prolazi kroz Međimurje od istoka prema zapadu. Radi blizine željezničke stanice ima ovo malo selo naročiti značaj i vrijednost. U samom mjestu nalazi se: škola, Mjesni NO (Mjesni Narodno-oslobodilački odbor, op.raw.), matični ured, zadružna trgovina, crkva, župni dvor, nekoliko obrtnika i jedna gostionica. Narod se bavi poljodjelstvom i stočarstvom. Siju se sve vrste žitarica, ali ipak najviše kukuruz i krumpir. To je ujedno i glavna hrana ovog prenapučenog kraja. Narod ima malo zemlje pa mnogi ljudi odlaze na sezonske radove u Zagreb i u Sloveniju. Narod ovoga kraja slovi kao vrlo dobar radnik, naročito na željezničkoj pruzi. Gdje se gradi nova pruga tamo se ovi ljudi naročito traže. Tim načinom prehranjuju sebe i mnogobrojne članove svoje obitelji. Narod je marljiv i štedljiv. U selu - kako na cesti tako i na kućama - vlada velika čistoća i dosta dobra higijena. Osobito lijepo od seljana je to što prije svog blagdana pometu cestu pred svojim kućama, pa to ugodno doimlje svakog stranca koji dođe u selo. Kuće se čiste i dosta zdrave, ako nisu preniske i vlažne. Sam zrak, jer je nizina, nije ugodan onim ljudima koji nisu naučeni na ovo nizinsko podneblje. Narod ovoga sela je prijazan, ali nije gostoljubiv. Radi siromaštva ne može onako primiti stranca kako bi to stranac želio. U samom selu Sv. Juraj u Trnju nema bara pa nema ni toliko komaraca koji prenose malariju. U Čehovcu i Donjem Pustakovcu već je nezdravije jer tamo ima dosta bara. Te bare bi trebalo isušiti i kraj bi bio prilično zdrav. Školska zgrada nalazi se u sredini sela točno nasuprot crkve. Pročelje zgrade okrenuto je prema sjeveru i na tu stranu nikada ne dolazi sunce. Radi tog nezgodnog smještaja zgrade, školske prostorije i jedna soba učiteljskog stana su vrlo hladne i dosta neprijatne. Kad je sagrađena ova školska zgrada točno se ne zna. Neki govore da je sagrađena oko godine 1830. -1850., a neki i prije. Jedino je pouzdano da je to bila konfesionalna – vjerska škola. Školu su gradila ova sela: Sv. Juraj u Trnju, Čehovec, Donji Pustakovec, Palinovec, Donji Hrašćan i Hodošan. Ta sela su se ujedno i brinula za popravak zgrade. Kod same gradnje škole nije se imalo u vidu obučavanje djece nego se prvenstveno mislilo na stan orguljaša-kantora. Kako je u ono doba kantor obično vršio učiteljsku službu to su uz njegov stan sagrađene dvije školske sobe pretpostavljajući da će iz tolikih sela djeca u većem broju polaziti školu. Sam stan sastojao se od dvije sobe u dimenzijama od 5,9 x 4,6 i 8,5 x 2,5 metara, te kuhinje od 4 x 3,5 metara. Školske sobe su potpuno jednake i to 7 x 5 metara. Hodnik koji prolazi kroz cijelu zgradu, a dijeli učiteljski stan od školskih soba dugačak je 14,8 m i širok 1,6 m. Između školskih soba nalazi se školska kancelarija u veličini od 4 x 3 metra. Po pričanju starijih ljudi dok nije bila podignuta škola, učili su djecu čitati i pisati obični ljudi koji su bili donekle vješti u pisanju i čitanju. Nije to bila škola u današnjem smislu, ali je ipak pridonijela koliko - toliko kulturnom napretku naših seljaka. Kad je zahtjev za znanjem postao veći primili su se tog posla župnici i kapelani. Ni to nije bila prava škola. Dok još nije bila sagrađena školska zgrada, djeca su dolazila u župni dvor gdje su ih obučavali župnici, a poslije svake obuke išlo se u crkvu na molitvu. Međutim, pojavili su se još veći zahtjevi za znanjem, prirast školske djece postao je veći, a župnicima se više nije dalo raditi s većim brojem djece pa se taj posao prenio na orguljaša koji je uz svoje redovno zanimanje vršio i učiteljsku službu. To nisu bili kvalificirani učitelji, pa su u školi radili kako su znali. Glavni im je nadzornik bio mjesni župnik koji je te orguljaše - učitelje postavljao i otpuštao. U takvim školama najveća pažnja posvećivala se vjeronauku. Premda je ovaj kraj bio pod mađarskom upravom ipak se do 1885. g. obučavalo samo hrvatskim jezikom. Na pritisak Mađara morao se pomalo uvađati u školu i mađarski jezik. Učitelj kojega još stariji ljudi spominju, bio je Franjo Kovačević. Rođen je u Topolovcu kod Koprivnice, dakle, Hrvat. On je u školi učio potpuno hrvatski. Uz hrvatski jezik učio je privatno i njemački. Za njegovo vrijeme oko 1885. g. počeo se u škole uvađati mađarski jezik. Budući da Franjo Kovačević nije znao mađarski morao je ići na tečaj mađarskog jezika u Čakovec. Franjo Kovačević otišao je 1896. g. u mirovinu. Radio je ovdje oko 30 godina (dakle, približno od 1866. godine, op.raw.). Narod ga se spominje i sjeća kao dobrog, savjesnog i marljivog učitelja. Nakon umirovljenja Franje Kovačevića došao je na ovu školu Mijo Bezenhofer, pravi Mađar, rodom iz Sombothelja (Szombathelya, op.raw.). On je učio samo mađarski, jer hrvatski nije znao. Kad je naučio hrvatski, onda je u školi uz mađarski govorio i hrvatski. Taj je učitelj ostao na ovoj školi 10 godina, tj. do 1906. g. Poslije odlaska Mije Bezenhofera došao je na školu, također tvrdi Mađar, neki Slamek, rodom iz San Martana (Szentmartona, danas Totsentmarton, tj. Hrvatski Sveti Martin u mađarskom Pomurju op.raw.). On je učio u školi i hrvatski i mađarski. Nastojao je da se ovaj narod mađarizira. To mu nije polazilo za rukom jer narod u svome domu nije htio govoriti mađarskim jezikom. Slamek je ostao na ovoj školi do 1911. g. Te godine došao je kao učitelj neki Satmary. Za njega se govori da je bio dobar učitelj, iako je bio Madžar. Posljednji mađarski učitelj do kraja 1918. g. bio je Laci Pinter iz Sombothelja. Taj je otišao odavde u mjesecu prosincu 1918. g. 24. prosinca 1918. g. došla je u Međimurje hrvatska vojska koja je oslobodila ovaj kraj od stoljetnog robovanja. Narod je s velikim veseljem dočekao hrvatsku vojsku jer mu je ona donijela oslobođenje od strahovitog terora koji su vršili Mađari nad ovim narodom. (Podatke do kraja 1918.g. dao je Tomo Habuš, rođ. 1874. g. u Čakovcu. Taj se starac dosta dobro sjeća različitih događaja iz svoje mladosti naročito iz škole i vojske. Vjerojatno je, dakle, da su podaci koje je on dao, dosta vjerni i točni).
24. prosinca 1918. g. ušla je u Međimurje hrvatska vojska i oslobodila ovaj kraj od Mađara. Mađari se nisu odupirali tom dolasku nego su se bez borbe povukli preko Mure u Mađarsku. Obuka u školi nije se održavala već od mjeseca listopada. Kada je kraj bio oslobođen, nije odmah počela obuka na školi jer nije bilo učitelja koji bi odmah primili tu dužnost. 1919. godine, početkom mjeseca veljače, počela je obuka na ovoj školi i to hrvatskim jezikom. Prošlo je, dakle, više od dvadeset godina, što se na ovoj školi nije obučavalo hrvatskim jezikom pa je narod radi toga bio vrlo oduševljen i radostan što je doživio i taj moment, kad su djeca smjela i mogla govoriti i u školi ovim jezikom kojim se govori u domu i koji su ih majke učile od prve mladosti. Naš narod nije htio prihvatiti mađarski jezik, iako je živio pod pritiskom strahovite mađarizacije. Djeca su dolazila u školu, a da nisu ni znala riječi mađarskog, a mađarski učitelji ni riječi hrvatskog. Djeci je bilo strahovito teško u takvoj školi. Svega je toga nestalo 1918. g. kad su Mađari morali ostaviti ovaj kraj. U početku 1919 .g. nije bilo dovoljno učitelja pa je neko vrijeme jedan učitelj dolazio svakoga dana iz Hodošana i držao obuku na ovoj školi. To je trajalo dosta kratko vrijeme, pa se ljudi ni ne sjećaju kako se zvao taj učitelj. On je držao obuku prije podne u Hodošanu, a poslije podne u Sv. Jurju u Trnju. Sasvim je jasno, da ni uspjeh takvog rada nije bio zadovoljavajući, jer jedan učitelj s prevelikim brojem djece uz poludnevnu nastavu nije mogao postići ono što je htio. Takvo stanje nije moglo potrajati dulje vrijeme pa su vlasti poslale ovamo stalnog učitelja.
Prvi stalni učitelj i upravitelj škole bio je ovdje Alojzije Vrhovnik. Došao je mlad, pun mladenačkog poleta za rad pa je puno pridonio tome da se nadomjesti ono što se kroz puno godina propustilo te da se duševno i nacionalno podigne ovaj narod. Narod je, istina, bio svjestan svoje nacionalnosti, ali je u nekima već počeo prevladavati tuđinski duh, pa je tu tuđinštinu trebalo oprezno i temeljito istrijebiti. Alojzije Vrhovnik imao je načina da to postigne, pa se ljudi još danas sjećaju, kako je on osim školske djece i njih podučavao u znanju i u govoru lijepim hrvatskim jezikom. Alojzije Vrhovnik nije bio orguljaš-kantor, pa je radi toga došao u sukob s mjesnim župnikom koji mu je oduzeo pravo uživanja zemlje koje je prije uživao učitelj - orguljaš. S tom zemljom imao je posla i sud, pa je prema shvaćanju onoga doba na sudu dobio za pravo župnik, a ne učitelj. S Alojzijem Vrhovnikom službovala je ovdje i učiteljica Anka Šklebar rodom iz Zagreba. Ona nije dugo ostala na ovoj školi, jer je bila prebačena u Štefanec kod Male Subotice. 1922. g. došla je na ovu školu učiteljica Katica Kečkeš, rodom iz Preloga. Narod se te učiteljice vrlo ugodno sjeća, jer je bila marljiva i savjesna, a djecu je nadasve voljela. Ostala je na ovoj školi do 1926. g., kada je premještena u Prelog. 1923.g. premještene su ovamo dvije učiteljice i to: Anđela Petrić i Ljubica Pavelić. One su ostale na ovoj školi do 1941. g., kada su Mađari kao okupatori došli opet u Međimurje. I te dvije učiteljice ostale su kod naroda u ugodnoj uspomeni, jer su puno radile, kako u školi tako i izvan škole. 1926. g. premješten je Alojzije Vrhovnik iz ove škole na osnovnu školu u Krapinu, a na ovu školu došao je kao upravitelj škole Ljubomir Vranko. Ljubomir Vranko bio je odličan, ali strog i pravedan učitelj. Uz svoju redovnu dužnost vršio je i dužnost orguljaša i uživao orguljaške zemlje. Lijepo je uredio školsko dvorište, vrt i gospodarske zgrade. 1930. g. premješten je za upravitelja škole u Legrad. Iz Legrada je otišao u Koprivnicu. Za vrijeme rata borio se u narodno-oslobodilačkoj vojsci. Danas se nalazi u Koprivnici kao prosvjetni kotarski referent. 1928. g. došla je ovu školu učiteljica Ružica Sabljak. Ta je žena bila već u godinama, vrlo nervozna, (stara) i čudnovata, pa su djeca s njome radila što su htjela. Početkom rata bila je umirovljena. Živi još i danas u Varaždinu u dosta visokoj starosti. 1930.g. došao je za upravitelja na ovu školu Josip Hefinger. On se dosta trudio da škola ostane onoj visini na kojoj ju je ostavio Ljubomir Vranko. S ljudima je bio vrlo susretljiv i prijazan, pa su ga ljudi poštivali i voljeli. S djecom je postupao blago, ali je u školi puno radio, pa je postigao vidljive uspjehe. Ugodno ga se sjećaju djeca i sav narod s kojim je dolazio u česti doticaj. Bavio se gospodarstvom koje mu je poslužilo za ugled drugim ljudima. S njim su službovale učiteljice: Ružica Sabljak, Anđela Petrić i Ljubica Pavelić. Kad su 16. travnja 1941. došli ovamo Mađari i okupirali Međimurje počeli su odmah proganjati Hrvate činovnike, pa tako i Josipa Hefingera. Bio je neko vrijeme zatvoren, a zatim pušten. U mjesecu kolovozu 1941. g. morali su svi učitelji, kao i svi ostali činovnici napustiti Međimurje. Čim je Josip Hefinger došao preko Drave, morao je odmah otići u vojsku. 1944. g. svojom nesmotrenošću je poginuo. 16. travnja 1941.g. došla je ovamo mađarska vojska i okupirala cijelo Međimurje. Dolaskom Mađara prestao je ovdje svaki kulturni život. Škole uopće nisu smjele raditi, narod je sa zebnjom iščekivao što će se dogoditi i sa strahom čekao kako će se to dalje razvijati. Bilo je, doduše, ljudi koji su s veseljem dočekali Mađare, ali većina naroda bila je protiv tih mrskih okupatora. Neki su odmah počeli bježati preko Drave, a oni hrabriji koji su ostali ovdje podržavali su u narodu svijest da će sloboda svakako doći, a okupator bezuvjetno izgubiti rat i propasti. To su bili većinom mladi ljudi koji su čitali i nadahnjivali se naukom Marxa i komunističke partije. Ta ih je nauka dizala i davala onu snagu i moć da prkose mrskom okupatoru i da mu svagdje priječe put gdje se okupator nastoji probiti do pobjede. Krajem kolovoza 1941. g. došlo je na ovu školu šest učitelja Madžara. Nijedan nije znao hrvatski. Počeli su odmah učiti mađarski, a djeca nisu znala ni riječi govoriti tim jezikom. Ti su učitelji upotrijebili svu silu da djeca brzo nauče mađarski, ali su djeca ostala dosta otporna i odupirala se tom pritisku. U toj otpornosti imali su mnogo udjela i roditelji koji su mrzili Mađare. Ti su učitelji djecu tukli, psovali i na razne načine mučili, ali uspjeh nisu postigli. Narod ovoga kraja vrlo se junački držao i hrabro odupirao Mađarima. U toj otpornosti osobito su se istakla sela Palinovec i Donji Pustakovec. Do 1943. g. vladalo je zatišje jer su se mlađi ljudi spremali na otpor. Ali 1943. g. počele su akcije protiv Mađara. U jeseni iste godine bilo je dosta naših ljudi zatvoreno u starom gradu u Čakovcu. Ti ljudi su tamo bili tučeni i mučeni. Među zatvorenima bili su Josip Zadravec i Dragutin Blagus iz Sv. Jurja u Trnju, Marija Jeđud iz Čehovca i neki drugi. Mučenje tih ljudi dalo je povoda da se počne s akcijom. Ovdje je bio zloglasni mađarski bilježnik Jenö Pap koji je s narodom vrlo zlo postupao. U mjesecu studenom 1943. g. došlo je u selo nekoliko boraca narodno-oslobodilačke vojske. Ti su borci htjeli sa sobom odvesti tog zloglasnog bilježnika. On se njima odupro i u tom otporu bio je ubijen. Sada je nastupio još veći teror nad ovim narodom jer su za odmazdu htjeli strijeljati puno muškaraca iz ovoga sela. Od tog doba ljudi nisu više smjeli izlaziti iz kuća od 6 sati na večer do 6 sati ujutro. Neprestano je mađarska žandamerija patrolirala po selu. Usprkos njihovoj straži, gotovo svake noći dizala se u zrak pruga. U tom su bili osobito aktivni ljudi iz Donjeg Pustakovca. U mjesecu travnju 1944. g. došao je jedan partizanski odred od oko 40 ljudi. Oni su se razdijelili na Palinovec, Palovec i Donji Pustakovec. Onaj dio koji je ostao u Donjem Pustakovcu, sakrio se na štaglju Pere i Ivana Zelenića, kbr. 32. Tu je došlo do izdaje. Izdao ih je Ivan Jančec te je došlo do borbe. Mađari su opkolili cijelo selo, a naročito kuću i gospodarske zgrade Pere i Ivan Zelenića. Kako partizani više nisu mogli pobjeći, upustili su se u borbu. U toj borbi bilo je ubijeno 5 partizana, a dvojicu su žive uhvatili. Kod same borbe Ivan Zelenić, Pero Zelenić i njegova žena pobjegli su u partizane jer bi inače i oni bili ubijeni od Mađara zbog sakrivanja kod sebe partizana. Poslije ovoga nastalo je u Donjem Pustakovcu veliko hapšenje. Ljudi su se i ovom zgodom junački držali jer nisu jedan drugoga izdavali. U čitavom ovom kraju, tj. u Donjem Međimurju najjače je bio organiziran ustanak u Donjem Pustakovcu, Palinovcu i Sv. Jurju u Trnju. Čehovec se držao dosta pasivno. U jeseni 1944. ubili su Mađari u starom gradu u Čakovcu Antuna Kerovca iz Sv. Jurja u Trnju, oca trojice sinova, boraca za slobodu. I to je bio opet jedan poziv da se narod čim više ujedini i da može pružiti što veći otpor Mađarima. Iako su mađarske patrole krstarile danju i noću po ovim selima, ipak se u sela dolazili partizani i ulazili u kuće ljudima u koje su imali povjerenja. Takve kuće su bile: Pavao Čavlek stariji, Blagus, Kerovec, Brezničar, Vuk, Vagaj, Ribarić i dr. U Donjem Pustakovcu bile su kuće: Zelenić, Ivković, Kramar, Hrastić, Strahija itd. Krajem 1944. g. i početkom 1945. g. već se približavala Crvena armija Međimurju, a Mađari su se počeli bojati za svoju kožu. Mnogi su uvidjeli da će rat izgubiti, pa su oni počeli drugačije raditi. Škola je prestala raditi u mjesecu studenom 1944. g. U školi su se naselili Nijemci koji su odavde slali svoje jedinice na sve strane. Učitelj Banga tražio je izlaz iz te situacije i nastojao pobjeći. To mu je i uspjelo. Što se više Crvena Armija približavala, narodno-oslobodilačka vojska i bugarska armija tadašnje učiteljice su se razišle kojekuda. Neke su pobjegle u Mađarsku, a neke su se povukle s Mađarima prema Austriji. Narod je bio sav sretan, kad je vidio da dolazi oslobođenje od četverogodišnjeg robovanja. Jedino su se ljudi bojali, da će stradati, kad dođe ovdje do borbe, ali, na svu sreću, ovdje nije uopće došlo do borbe. Nijemci i Mađari su se mirno povukli bez ubijanja. Narod su potpuno opljačkali uzevši mnogo konja, krava i svinja. Narodu je time bila načinjena velika šteta, ali je bio opet sretan, što se riješio okupatora i fašista. 2. travnja 1945.g. u dva sata poslije podne došle su u selo prve predstraže bugarske vojske. Ta je vojska u zajednici sa narodno-oslobodilačkom vojskom prešla preko Mure kod Letine i gonila neprijatelja koji je bezglavo bježao preko Hodošana i Sv. Jurja u Trnju i dalje prema Čakovcu. Bježećeg neprijatelja tjerali su i domaći borci koji su se skrivali po kućama, a imali su skrito oružje oteto od fašista. Baš ti prikriveni borci suprotstavili su se Nijemcima i Mađarima kod njihovih pljačkaških pohoda. Oni su branili narodnu imovinu. Čim je ovaj kraj bio oslobođen, odmah su se formirali Narodno-oslobodilački odbori kao mjesne vlasti. Takvi su se odbori osnovali u sva četiri sela koja pripadaju ovoj školi i to: u Palinovcu, Donjem Pustakovcu, Čehovcu i Sv. Jurju u Trnju. 5. svibnja otišla je odavde bugarska vojska. Narodne vlasti uvidjele su da se u slobodi treba širiti i prosvjeta pa su se odmah počele otvarati škole. Učitelja nije bilo jer su se mnogi još borili protiv fašista, a iz Hrvatske nisu mogli dolaziti ovamo jer su sva komunikacijska središta bila uništena. U pomanjkanju stručnih učitelja narodne vlasti su si znale pomoći jer su se još za vrijeme borbe održavali tečajevi za osposobljavanje mladih ljudi za učitelje. I na ovoj školi postavljen je kao prvi učitelj polaznik tečaja Vladimir Kuštreba. To je bio mladić star 17 godina. Svoju učiteljsku dužnost shvatio je vrlo ozbiljno i nastojao je dati što više od sebe. Kao dijete od 14 godina otišao je u borbu i tu je ojačao u tolikoj mjeri, da je nakon borbe radio, mislio i shvaćao poput čovjeka u srednjoj dobi. Radio je mnogo izvan škole, organizirajući različita društva i to: pionire, omladinu, AFŽ te Narodnu frontu. Mnogo se zalagao za različite priredbe da budu zbilja na visini. Krajem mjeseca svibnja došla je na školu učiteljica Marija Filipić. I njoj je bilo ovo prvo mjesto jer je učiteljsku školu završila u mjesecu travnju 1945. g. I ona si je dala dosta truda da nadoknadi ono što je bilo propušteno za vrijeme okupacije. 20. lipnja 1945. g. došao je na školu Mihovil Keretić koji je odredbom Okružnog NO-a u Varaždinu od 11. lipnja 1945. g. privremeno premješten po potrebi na ovu školu. Došao je iz Varaždina gdje je bio upravitelj na osnovnoj školi. Njegovim dolaskom bila su na školi 3 učitelja sa 260 učenika. Kako je obuka kasnije počela bila je produljena do 30. srpnja. Učitelji su uložili maksimum svoga rada da prođu najnužnije gradivo kako bi djeca završila razrede te da se ne poveća iduće godine broj polaznika jer nije bilo mjesta za toliki broj djece. Preko polovice školske djece bilo je iz Palinovca, pa je narod tražio da se tamo otvori nova škola. Narodne vlasti izašle su u susret narodnom traženju, pa se u mjesecu kolovozu 1945.g. otvorila nova osnovna škola u Palinovcu. Tim otvorenjem smanjio se broj školske djece na ovoj školi za 50%. Za prvog učitelja u Palinovcu postavljen je učitelj ove škole Vladimir Kuštreba. Na ovoj školi ostala su dva nastavnika i to Mihovil Keretić i Marija Filipić. Škol. god. 1945./46. počela je 15. rujna. Mihovil Keretić obučavao je III. I IV. razred, a Marija Filipić I. i II. razred. Početkom listopada premještena Marija Filipić u Istru pa je na školi ostao samo Mihovil Keretić. Kroz mjesec dana držao je obuku u sva četiri razreda. Početkom studenoga 1945. g. premještena je na školu učiteljica Marija Strnišćak rodom iz Sv. Jurja u Trnju gdje joj žive roditelji. Ona je došla iz Šuplje Lipe, Kotar Daruvar. Njezinim dolaskom počela je redovita nastava koja je bila prekinuta odlaskom Marija Filipić. Mihovil Keretić radio je u II. i IV. razredu, a Marija Strnišćak u I. i III. razredu. To je vrlo sposobna i dobra učiteljica. Marija Strnišćak nije ostala dugo na ovoj školi jer je odlukom kotarskog NO-a Prelog od 12. III. 1946. g. premještena na osnovnu školu Donji Mihaljevec. 19. III. 1946.g. bila je razriješena dužnosti na ovoj školi. 20. III. 1946.g. počela je raditi na ovoj školi Katica Milaković koja je dodijeljena ovamo na rad iz Osnovne škole Donji Kraljevec. Ona se i danas nalazi na ovoj školi. To je vrlo marljiva, savjesna i točna učiteljica. Djeca je vrlo vole jer s djecom lijepo postupa i mnogo se za njih žrtvuje. U selu je dosta aktivna i vodi AFŽ. Dolaskom Katice Milaković više nije bilo promjene među učiteljima na ovoj školi. U škol. godinama nije bilo naročitih promjena kako u školi, tako i u selu. Djeca potpuno redovito polaze školu, a roditeljima je stalo da im djeca što više nauče. Ovdje nije potrebno poduzimati nikakve drastične mjere za sam polazak škole. U V. i VI. razredu ima nešto izostanaka, ali to su već djeca za teži fizički rad, pa pomažu roditeljima kod kuće. Dne 15. svibnja 1947. g. djeca III. i IV. razreda bila su na školskoj ekskurziji u Ptuju u Sloveniji. U osnovnoj školi dobili su na dar orla i čaplju. Te ptice se nalaze u školskoj pisarni. U 1947./48. škol. godini bili su učenici na izletima: 1. svibnja 1948. u Hodošanu 10. lipnja 1948. u Zagrebu 4. lipnja 1948. u Varaždinu 28. lipnja 1948. u Turčišću S djecom se često odlazilo u prirodu i tamo im se tumačilo prirodne pojave i različite životne zajednice. Prigodom svakog spomendana održale su se u školi proslave i predavanja. Takvih proslava u 1947./48. škol. godini bilo je šest. Završna školska priredba održala se 27. lipnja 1948. g. Djeca na ovoj školi su dosta zdrava, čista i bistra. Ima par slučajeva trahoma, pa se ti bolesnici moraju liječiti u Prelogu. Narod u ovom selu je nacionalno i politički dosta izgrađen i sudjeluje u svim političkim manifestacijama i akcijama. Često se drže sastanci na kojima delegati sa kotara tumače narodu političke i aktualne događaje. Svoje obaveze prema državi narod u cijelosti ispunjava. AFŽ dosta slabo napreduje radi konzervativnog shvaćanja naših žena. I to će se s vremenom popraviti pa će i žene dati više za izgradnju i obnovu domovine. Omladina je naročito aktivna. Ona se često sastaje i raspravlja o različitim problemima. Više omladinaca i omladinki bilo je na pruzi Brčko - Banovići i Šamac - Sarajevo. Tu su neki postali udarnici. I sada se nekolicina nalazi na izgradnji autoputa Bratstvo -jedinstvo. Kod svih korisnih i dobrih akcija sudjeluje omladina. Omladina priređuje različite priredbe sa raznim igrokazima, pjevanjem i sviranjem. Omladina naročito voli pjevanje. Poznate su im mnoge krasne pjesme, naročito borbene sa kojima nastupa na priredbama. Ima i tamburaški zbor koji vrlo lijepo napreduje. Pioniri su također vrlo aktivni. I oni priređuju različite priredbe. 1947. g. osvojili su kotarsku prelaznu zastavicu. 13. VI. 1948. g. također su se istakli svojim nastupom u Prelogu. Ukratko rečeno – ovdje cvate i buja vrlo lijepi kulturni i politički život. |
|
|
Prijepis, obradu i fotografiranje Spomenice obavio je ravnatelj Ivan Barić (mandat 1991. - 201*.). Ne mijenja se stil pisanja upravitelja, direktora ili ravnatelja niti uneseni podaci. Izmjene se vrše samo u slučaju većih pogreški, pravopisnih grešaka ili uobičajenih promjena, npr: madžarski = mađarski, ime ispred prezimena itd. Neke riječi koje su u to vrijeme bile uobičajene donose se u izvornom obliku (npr. učitelj, nastavnik, profesor = drug ... i slično, naravno u oba spola). Dopune tekstova uvijek su pisane kurzivom u zagradama i imaju oznaku op.raw. Ukoliko Vi pronađete neku veću grešku, želite dodati ili komentirati podatke šaljite ih na elektronsku adresu Osnovne škole Hodošan. Ukoliko koristite ove podatke navedite izvor: Ivan Barić, OŠ Hodošan |