Zahvala začetnicama, predvodnicama,
svim izvršiteljima i ostalima koji su na kraju rekli iskrene riječi
pohvale.
Pisanica - novi nepresušni izvor
Davno sam u jednoj neprežaljenoj
ediciji "Vjesnika" pročitao nešto kao:
"Postoje ljudi koji nikada ne klešu
nezaboravne kipove, koji ne pišu nezaboravna djela, niti skladaju
nezaboravne pjesme. To su ljudi koji žive među nama, uljepšavaju nam
dane, pokušavaju pomoći, govore istinu i nikada, nikada, niti ne
očekuju, a niti ne dobiju priznanja.
To su umjetnici života.
Njihova je zadaća da zlo koje nikada
ne miruje vežu blizu sebe i ne dopuštaju da se razmaše.
Njihova je zadaća da upute one koji
ne znaju, da viču na lijene i bezobrazne. Njihova je zadaća
pozitivno misliti i samo u tom smjeru raditi.
Prepoznajete li takve ljude oko sebe?
Želite li Vi biti umjetnici života,
djeca Božja koja će do kraja života biti upregnuti tuđim jalom,
nevini nositi sramne biljege, trpjeti nerad i neistinu, a u isto
vrijeme biti predvodnici nečega, izvršitelji odgovornog i teškog
posla i još - pomagati drugima?
Ne morate Vi to. Teško je. Znam.
No, dovoljno je da vidovitima
pomognete u ostvarenju dobrih vizija, trudbenicima pomognete
porinuti teški kamen pred njima, posjetite one kojih se često
bojite: starce, bolesne i siromašne te pitate druge kako je njima
nositi breme sve bržeg neljudskog života...
Kao ravnatelj Osnovne škole Hodošan
vidim da na našem školskom području postoje mnogi dobri i marljivi
ljudi koji žele pomoći. Postoje ljudi koji neke akcije povedu, vode
i zaključe tako da cijeli događaj dugo bude zapamćen. Neizmjerna im
hvala! Samo tako naša domovina, naša školska i vjerska zajednica ide
naprijed.
No, ja sam učitelj i pisac. Riječima
se obraćam i onima koji su se povukli, koji šute i čekaju.
Kao da nam svima treba izazov da nas
napravi velikima, kao da nam treba frka da počnemo misliti, kao da
nam treba rat da počnemo trošiti to veliko u sebi što tako čvrsto
čuvamo.
Ili kazano riječima Alfreda Bestera u
godini mog rođenja:
"Mnogi imate srca u sebi, a osjećate
prazninu! Imate fantastične stvari u sebi, ali ih malo koristite.
Čuvate se... Imate milijune u sebi, a trošite sitniš. Mnogi ste
geniji, a glumite prosječne..."
Pozivam upravo Vas.
Pozivam Vas da pomognete Školi i
svima nama. Jer nijedan čovjek nije otok. Nije otok nijedan naš
učenik. On živi i on će živjeti s nama, bio on pametan, bolestan,
brz, jak, glasan ili tih...
Nadglasajmo one koji ne žele više.
Nadjačajmo one koji nas slabim rukama vode. Nadmudrimo prepametne
kojima je sve što ljudi rade glupost.
Nadvisimo one male u
pravom smislu te riječi.
Pozivam Vas dragi učenici, roditelji,
učitelji i prijatelji da istinski živite i budete veliki.
Veliki kao u vrijeme ove male, ali za
nas životno važne "Pisanice".
Ivan Barić, 10. travnja 2006.
