Učitelju Kristijane, radimo prilog za našu Internet stranicu i Zidne novine pa molimo da nam pomognete u tome. Imamo set pitanja gdje ćete nam reći nešto o svom životu, radu i uspjesima. Tema je svakako sudjelovanje u međunarodnom projektu GO-CAR-GO.

 

1.           Za početak recite nam nešto o svome životu: gdje ste rođeni i kamo ste išli u osnovnu školu?

 

Rođen sam u Švicarskoj u mjestu Baden kraj Züricha. Tamo sam živio prvih osam godina života, završio prvi i započeo drugi razred osnovne škole. Godine 1984. moja obitelj i ja vratili smo se u Hrvatsko zagorje u selo Jalšje u kojem su moji roditelji gradili kuću. Osnovnu školu završio sam u Velikom Trgovišću.

 

2.           U koju srednju školu ste išli i s kojim uspjehom ste ju završili?

Srednju školu išao sam u Texas. Tako smo zvali srednju školu Oroslavje. Završio sam smjer strojarski tehničar s vrlo dobrim uspjehom. U razredu su bili samo dečki i bili smo prava ekipa.

 

3.           Kamo ste išli na fakultet?

Završio sam Geotehnički fakultet u Varaždinu Sveučilište u Zagrebu, smjer hidrotehnika. Prvo sam stekao višu, a zatim visoku stručnu spremu te stekao zvanje magistar inženjer geoinženjerstva.

Studentski život ostat će mi u sjećanju ne samo zbog učenja, već i zbog divnih ljudi koje sam upoznao.

 

4.           Recite nam nešto o vašem prvom zaposlenju, o vašem prvom poslu.

 

Svoje prve „prave“ novce zaradio sam kao petnaestogodišnjak u radionici specijalnog zavarivanja. Obavljao sam različite bravarske i strojarske poslove. Bilo je to tadašnjih 160 hrvatskih dinara koje sam poklonio mami kao dodatak kućnom budžetu.

Radio sam još kao unapređivač prodaje na području Krapinsko-zagorske županije, u geodetskom uredu u Zaboku gdje sam preko posla na terenu upoznao sve pitome i divlje brežuljke Hrvatskog zagorja, bio sam nadzorni inženjer na gradilištu u Zadru, postavljao sam „knauf“ po Zagrebu, gradio krovišta kuća po Lici. Izrađivanje krovišta mi je bio fizički najteži, ali i najljepši posao. Kada završimo s radovima kao rezultat rada je ipak – kuća. Jednom prilikom imao sam čast postaviti posljednji crijep na krov kuće, svi smo „zahuškali“ od veselja zato jer je posao završio, iznenada nečija se harmonika našla u trenu u mojim rukama. Zasvirali smo i cijela ekipa je zapjevala na krovu. Mislim da se prilika kao sviranje na krovu kuće rijetko pruža, zar ne? Ha, ha, ha…

 

5.           Ispričajte nam kako ste se zaposlili u našoj školi te vaše mišljenje o poslu u ovoj školi?

 

Volim reći da sam spojio ljubav i posao. Godine 2005. doselio sam se u Međimurje i dobio posao u Štrigovi i Hodošanu. Moj prvi dolazak u Hodošan bilo je u kolovozu te iste godine. Dok sam prilazio školi prvo sam vidio našu tetu Ljubicu kako se brine o cvijeću i pomislio kako bi bilo dobro da radim u toj školi. I evo, tu sam. Od tog dana prošlo je već dvanaest godina.

Volim raditi u našoj školi. Djeca su zainteresirana i marljiva, a kolektiv susretljiv i uvijek spreman pomoći. S roditeljima mog razreda 5.b imam vrlo dobru komunikaciju i suradnju.

.

6.           Postigli ste super rezultat, napredovanje u učitelja mentora. Opišite nam vaš put do toga.

 

Sve je nekako vodilo k tome. Kada sam se nakon nekog vremena osvrnuo na svoj rad uvidio sam da bi mogao pokušati, probao i uspio sam u tome.

 

7.           Kako to da uspijevate raditi u tri škole, a i da dalje imate sa svima učenicima jednak pristup i kontakt?

 

Uz OŠ Hodošan radim još i u  OŠ Štrigova i III. OŠ Čakovec. S učenicima se rijetko vidim, jedan sat tjedno ili dva sata svaka dva tjedna i u to malo vremena trudim se upoznati ih.

 

8.           Vodite i grupu mladih tehničara. Recite nam nešto i o tome.

 

Peti razredi petkom izrađuju radove od šperploče. U sklopu grupe radimo što na redovitoj nastavi ne možemo, a pri tome se još i dobro zabavimo.

 

9.           Kako napreduje rad u Klubu mladih tehničara?

 

U KMT-u četvrtkom ujutro imam ekipu iz 7.b razreda. To je prava

radiona-ružiona. Puno se radi sa aluminijem i pocinčanim limom koji su nam poklonili poduzeća TMT u Čakovcu i Tehnix iz Donjeg Kraljevca. Prvo, u pola osam,  DJ Luka (Luka Pavlic, 7.b) „nagari“ muziku na laptopu, a mi ostali ga pokušavamo nadglasati nabijanjem čekića po limu, he, he…

Zadnje što smo izrađivali su stalci za sitne predmete od praznih iskorištenih konzervi. Tako recikliramo. Svi dobro rukuju alatom, pa sam ih pozvao prošlu subotu da zajedno radimo na GO-CAR-GO vozilu.

Bilo je tu red rada, red papice, red sokova i tako u krug. Dobro smo se zabavili, a nešto smo i napravili.

 

10.     Stigli smo i na temu GO-CAR-GO. Što mislite o tome projektu? (recite nam nešto više o tome: od kada sudjelujete na tom natjecanju, što je to uopće GO-CAR-GO, kako dobivate ideje za nove dizajne autići i ostalo...

 

Kroz projekt GO-CAR-GO obuhvaćeno je velik broj područja tehničke kulture. Idejni začetnik je prof. Stanko Kostanjevec u Šolskom Centru Ptuj. Cilj projekta je na zadano podvozje osmisliti izgled vozila. Vozilo se slobodnim padom spušta sa specijalne rampe na stazu parkirališta i dužine 40 metara. Jedna je staza pravocrtna, a druga kao u veleslalomu. Mjeri se brzina i ocjenjuje izvedba nekih osnovnih dijelova te kreativnost izrade sveukupnih dodataka za nadogradnju. To se prepušta izvođačima i njihovoj mašti.

Škola sudjeluje u projektu treću godinu zaredom. Ideja za ovogodišnje vozilo „Mraz Car“ nastalo je prema crtežu naše učenice Tene Hanić iz 7.b razreda koja je pobijedila na jesenskom školskom likovnom natječaju. Izložbu svih radova bilo je moguće vidjeti na Međunarodnom sajmu poduzetništva MESAP JESEN u Nedelišću čiji smo poziv dobili od Uprave. Za vrijeme trajanja sajma nudili smo besplatne vožnje po dvorani. Vozili smo se „Pink Carom“ u krug i puštali glazbu. Koja zabava!

 

11.     Kako je išla priprema novog vozila za 2017. godinu?

 

Pripreme za izradu „Mraz Cara“ nikad nisu krenule kasnije. Prije smo nekako nadograđivali ideju na ideju, al ovaj puta se odlučilo da se naprave saonice Djeda Mraza prema crtežu. Dugo me mučilo kako ćemo izvesti zaobljeni dio saonica. Zapravo je, moram priznati na neki način, moj sin Saša koji ima 8 godina, zaslužan za to. Vozeći se biciklima po okolici Čakovca ugledao je velike količine odbačene zemlje koji su kamioni dovezli. Među zemljom bile su oštećene, savinute i neupotrebljive plinske cijevi različitih duljina. Zanimalo ga što je to pa smo nakratko zastali. Objasnio sam mu da je to zapravo otpad. Tek tjedan dana nakon toga sinulo mi je da bi to možda moglo biti dobro za naš projekt. Vratio sam se na to mjesto i otpilio dva komada po 3 metara, utrpao u auto i dovezao u školu. U školi smo cijevi zagrijali i ručno savinuli.

Ravnatelj škole prepoznao je i podržao projekt, a redovito pomažu domar škole Tomislav Sabol i naš učitelj fizike Marko Krhač. Usluge zavarivanja odradio nam je naš Ladislav Blagus – Laci.

Hvala im na tome.

 

12.     Ove godine ste dobili državnu nagradu za rad u 2016. godini. U ime svih  učenika osnovne škole Hodošan čestitamo vam na tome. Kako ste se osjećali? Opišite vaš put do toga.

 

Hvala na čestitki.

Zapravo, veliko hvala ravnatelju Ivanu Bariću što je cijelo vrijeme vjerovao u mene i stvarno se potrudio posložiti sve te papire, jer je bilo „fajn“ kup toga.

2016. godina je stvarno bila uspješna godina. Godišnja nagrada Hrvatske zajednice tehničke kulture (HZTK) za 2016. godinu dodjeljuje se za postignute rezultate u tekućoj godini, odnosno za promicanje tehničke kulture u RH. U Hrvatskoj se godišnje dodjeljuje sedam takvih nagrada. Nije mala stvar. Nagrada me ugodno iznenadila i usrećila zbog toga jer je to nagrada koju dodjeljuju ljudi iz moje struke.

Od značajnih postignuća mogu spomenuti: mentor učenici koja je osvojila 1. mjesto u državi, Oscar znanja za izvrsne rezultate u radu s učenicima, međunarodna suradnja sa SLO, predavač na „Primjerima dobre prakse u Puli, Osijeku, Varaždinu, Sisku…, suradnja sa lokalnim poduzećima, Turističkom zajednicom grada Čakovca, autorstvo udžbenika i radnih materijala za izvođenje vježbi, a ove godine bio sam i u Ocjenjivačkom povjerenstvu 59. državnog natjecanja mladih tehničara u Primoštenu…

 

13.     To sve sigurno ne biste mogli ostvariti bez potpore obitelji, zar ne?

 

Da, naravno. Uvijek sam govorio da iza uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena. Time sam sve rekao, zar ne?

A ove godine pri izradi vozila pripomogao nam je i moj sin Saša.

 

Hvala vam najljepša. Pratimo vas u Ptuj na 8. srečanje ekstramobila GO-CAR-GO i tamo dovršiti našu priču. Sretno!