|
Deklaracija o nazivu i
položaju hrvatskoga književnog jezika bila je
jednoglasno prihvaćena
na plenarnom sastanku Društva književnika Hrvatske, 15.
ožujka 1967. u Zagrebu. Deklaraciju su potpisale
sve hrvatske književne i jezikoslovne ustanove i
najmjerodavniji ljudi u pitanjima jezika, književnici i
jezikoslovci. Nasuprot toj jednodušnosti, jugoslavenski
policijski režim, temeljen na fikciji o političkom
jedinstvu Južnih Slavena, a u službi srpske hegemonije,
nije mogao naći drugog odgovora na Deklaraciju o
hrvatskom književnom jeziku negoli prijetnje i
nasilje protiv potpisnika Deklaracije.
Pojava
Deklaracije, i još više njezina osuda sa službene
komunističke strane, izazvale su brojne komentare u
hrvatskom emigrantskom tisku. Istaknute hrvatske
emigrantske institucije i intelektualci ustvrdili su
kako, usprkos oštroj reakciji režima, Deklaracija
ostaje neuništiv dokument duboke rodoljubne i
demokratske svijesti hrvatske inteligencije, koja u
zajednici sa čitavim hrvatskim narodom brani temeljna
prava na nacionalno samoodređenje hrvatskoga naroda.
U povodu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog
književnog jezika oglasila se i „Hrvatska
akademija Amerike“.
U
Izjavi Akademija konstatira da je većina Hrvata oduvijek
zvala svoj jezik hrvatskim, a većina Srba svoj srpskim,
bez obzira na službene nazive. Stoga se zahtjev
hrvatskih ustanova da se jezik Hrvata i službeno naziva
hrvatskim i uživa ravnopravnost s ostalim jezicima ne
može tumačiti kao ugrožavanje legitimnih interesa bilo
kojega drugog naroda ili etničke skupine, kako to ističu
napadači Deklaracije. Osamnaest hrvatskih
ustanova koje su donijele Deklaraciju
predstavljaju najmjerodavniji i najreprezentativniji
skup za donošenje odluka o pitanjima hrvatskoga jezika.
Hrvatski
iseljenički tisak donosio je vijesti i komentare o
zbivanjima u Hrvatskoj u vezi s objavljivanjem
Deklaracije. Tako je list »Danica« iz Chicaga
informirao svoje čitatelje da su konačno ustali
predstavnici najuglednijih hrvatskih kulturnih i
jezičnih ustanova u domovini i jasno digli svoj glas u
obranu hrvatskog jezika i hrvatske kulture uopće.
Protivnik je odgovorio isključivo političkim napadajem
na hrvatske kulturne krugove. On nema
stručno-znanstvenih argumenata da ih protiv njih iznese,
a nema iza sebe nijednoga ozbiljnoga i sposobnoga
čovjeka koji bi stvarnim argumentima pobio
Deklaraciju. »Danica« piše kako je upravo smiješno
gledati pisma što ih donose komunističke novine koje
napadaju Deklaraciju. To su redom nepismeni ljudi
ili gdjekoji smušenjak koji se preporučuje
vlastodršcima. Ova okolnost nije manje važna negoli sama
Deklaracija koja je prema tome naišla na potpuno
odobravanje hrvatske javnosti. Ako protivnik veli da mu
je hrvatski jezik ugrozio »bratstvo i jedinstvo«,
odnosno »temelje države«, to prave hrvatske rodoljube,
koji se bore za slobodu svoga naroda i njegova jezika,
može samo veseliti.
List »Nova
Hrvatska« pisao je kako se odjek koji je Deklaracija
imala u hrvatskom narodu zahvaljujući dobrim dijelom baš
napadima režima ne može mjeriti s odjekom nijednog
drugog poslijeratnog događaja. Ona je tjednima bila
jedini predmet razgovora i mnoge je potaknula da misle o
problemima o kojima prije nisu vodili računa.
Poslije
1990. godine, a napose 1997., u povodu 30. obljetnice
objavljivanja Deklaracije, pisalo se dosta i
raspravljalo na prigodnim znanstvenim skupovima o
Deklaraciji i njezinu iznimnom povijesnom značenju.
Međutim, 1967. godine, u vrijeme njezina objavljivanja,
sredstva priopćavanja donosila su samo vijesti osude od
strane tadašnjega komunističkog režima. Jedino se u
inozemstvu, među iseljenim Hrvatima, moglo i smjelo
slobodno valorizirati Deklaraciju.
(prema:
http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=274)
|
